Details

Uncategorised

Hits: 466

Tko je pak stanovao u Šiljevištima 1599. godine (naprijed navedeni popis župa i naselja samostana Zaostrog), teško je danas sa sigurnosti reći. O tome jednostavno nemamo nikakvih podataka. Vjerojatno vlaški stočari koji su tu boravili u ljetnoj sezoni napasajući svoja stada, kao uostalom i oni koji su puno kasnije, od sredine 19. stoljeća, počeli trajno naseljavati prostore na kojima su dotada boravili samo povremeno, sezonski. Nema pak nikakva dokaza da bi oni stočari s kraja 16. stoljeća imali ikakve veze s onima koji se tu počinju stalno naseljavati od sredine 19. stoljeća.

Samo ime naselja podsjeća na prezime Šiljeg (pogotovo u onome izvornom obliku Šiljegvišta) pa držim da je tako i dobilo ime: bilo je nekada posjed plemena Šiljeg. Prezime je rašireno sve do danas i vjerojatno je riječ o starome vlaškom plemenu koje je u Šiljevištima imalo svoja ljetna imanja koja su po njima dobila i ime. I sama imenica šiljeg preuzeta je iz stočarskog vokabulara i označava mladog ovna (6-12 mjeseci života). Kako se od sredine 18. stoljeća prezime Šiljeg više ne spominje u Hercegovini, a brojne obitelji s tim prezimenom žive u Vrgorcu i okolici, valja pretpostaviti da su i oni prebjegli s turskoga područja na mletačko tijekom Morejskog rata krajem 17. stoljeća. Tako ih početkom 18. stoljeća nalazimo u Novim Selima i Iskislima kod Vrgorskog jezera. Krajem 18. stoljeća Luka Šiljeg se, prema istraživanju Nikole Mandića, iz Iskisli preselio u Gabelu, gdje do danas žive njegovi potomci.Danas u Metkoviću živi 190 osoba s time prezimenom, brojni su i u Vrgoračkoj krajini, a u čitavoj Hrvatskoj ima ih oko 400.

U novije vrijeme, u sačuvanim matičnim knjigama, Šiljevišta se prvi put navode 1853. godine prilikom krštenja Stipana Muse, sina Križanova (MK III, 119, kartica). Otada se do 1900. godine kao mjesto krštenja navode 69 puta. Godinu kasnije (1854.) spominju se Šiljevišta i u Matici vjenčanih (II, 86, 52). Iz toga možemo zaključiti da se Šiljevišta opet počinju trajno naseljavati od sredine 19. stoljeća. Stalni stanovnici postaju oni koji su dotada desetljećima, možda i stoljećima, tu imali sezonska boravišta, staje u koje su dolazili u ljetno vrijeme radi ispaše svojih stada. Riječ je o Leskama, od kojih su nastali Barbarići i Bulići, iz Blatnice u Brotnju, Musama ili Musićima iz Rasna ili Čerigaja, Mikulićima iz Ružića (zapravo je moguće da su oni i davno prije živjeli u Šiljevištima i u Borajni, samo su pripadali župi Ružići!), Skokama i Grbavcima iz Graba. Napominjem da se u starim maticama uvijek navodi oblik Šiljevišta (pluralia tantum), nikada Šiljevište, što nedvojbeno potvrđuje da je to i ispravan oblik naziva sela (zaseoka).

Ne bi valjalo preskočiti ni činjenicu da se pojam Šiljevišta sve do Drugoga svjetskog rata protezao na širi prostor od samih današnjih Šiljevišta: obuhvaćao je i Čuljkove Njive, ali i čitavo područje s te strane rijeke, dakle i današnje zaseoke Poljane i Pržine. Tako je oko 1940. bilo predviđeno da se nova župa koja je trebala nastati podjelom stare župe Klobuk zove Šiljevišta i da obuhvaća područje s lijeve strane rijeke – makar je planirano da sjedište župe bude u Poljanama, na granici s Pržinama, gdje se župna kuća i crkva nalaze i danas.

Details

Uncategorised

Hits: 1395

{gallery}images/crkva{/gallery}

Details

Uncategorised

Hits: 517

Klobuk je veliko selo u ljubuškoj općini, danas veliko po površini, ali nažalost sa sve manje stanovnika. Tvori zapadnu granicu općine Ljubuški te graniči sa selima Tihaljinom i Ružićima koja pripadaju općini Grude. Više je nego zanimljivo da se Klobučani i ne osjećaju baš Nahijanima (Nahija – ljubuško područje), makar već stoljećima i u administrativnom i u crkvenom pogledu pripadaju Ljubuškome, nego više Bekijom (grudsko područje), makar službeno s tim prostorom nemaju ništa zajedničko već stoljećima. Većina će reći da su oni granica između Nahije i Bekije, da nisu ni jedno ni drugo, ili su pak i jedno i drugo, dok će neki opet izrijekom potvrditi da su oni Bekijani, a ne Nahijani. Čak se navodi i neka čudna granica između Nahije i Bekije: potočina Banja koja protječe između sela Vojnići i Šipovača, pri čemu bi Vojnići bili zadnje mjesto u Bekiji, a Šipovača prvo u Nahiji. Čini se uistinu da su po običajima i narodnim nošnjama Klobučani bliskiji s Bekijom nego s Nahijom, ali držim da bi se o ovome fenomenu trebala provesti detaljnija istraživanja. Možda bi se taj osjećaj pripadnosti Nahiji mogao povezati sa starim turskim uređenjm područja, prema kojemu se Ljubuška nahija protezala od Cvrkića strane iznad Grabova Vrila do mosta na rijeci Studenčici u Studencima, ali u koju nisu spadala sela Klobuk, Vojnići, Vodice, Dole i Grada, nego su pripadali bekijskom području. Anđelko Mijatović takav ustroj veže uz 1477. godinu, naposredno po turskom osvojenju Ljubuškog.

Ono što bitno određuje ljubuški prostor i razlikuje ga u bitnome od najvećega dijela ostale (zapadne) Hercegovine jest preobilje vode. Kroz sredinu polja protječe rijeka Trebižat koja omogućuje uzgoj svih mogućih kultura, ali tu su još i manje rijeke ili potoci kao što je Vrioštica, Studenčica ili vrela kao što su Klokun, Grabovo vrilo, Vakuf, Kajtazovina i Vrelo (tri posljednja u Studencima) i brojna druga, primjerice na brdu Klobuku, koja daju mogućnost života ne samo poljoporivrednim kulturama, nego i čovjeku i životinjama. Brojna druga hercegovačka područja ne mogu ni sanjati o tolikome izobilju vode kojom se ljubuško područje „razbacuje“, pogotovo Brotnjo i Posušje, ali i dobar dio širokobriješke općine. S druge pak strane to izobilje nije imalo samo pozitivnu stranu, nego sve do kraja 19. stoljeća redovito više negativnu: budući da polje nije bilo meliorirano, vode su plavile velike površine i onemogućavale pravilnu obradu polja, bilo da je riječ o sjetvi, bilo o žetvi te nerijetko stanovništvo dovodilo na rub gladi; k tome, voda koja bi poplavila velike površine i tako ostajala do kasnoga proljeća i nadolaska vrućina pospješivala je množenje komaraca koji su u vrijeme kada lijekova niti preventive nije bilo donosili bolesti i na ljude i na životinje i uz česte poplave bili glavnim razlogom što se područje veoma sporo naseljavalo i što je stanovništvo bježalo što dalje od polja. Upravo je Klobuk klasičan primjer kako su ljudi živjeli na brdu, a ne u polju: stari Klobučani živjeli su naime na samome brdu Klobuku (današnji zaselak Brdo i još veći, danas napušteni, zaselak iznad današnjih Drača, u kojem su živjeli Čuljci i Artukovići, te „stara“ Kapel Mahala u brdu), odakle su se kasnije širili na sve strane: najprije u „donju“ Kapel Mahalu, a odatle na stoljećima nenaseljena imanja i s jedne i s druge strane rijeke: Osoje i Dabrnja te Poljane, Pržine, Čuljkove Njive i kasnije u Zastražnicu (jedino su Šiljevišta naselili došljaci iz daljih sela, iz Brotnja i nekih drugih, koji su do stalnoga naseljenja od sredine 19. stoljeća tu imali povremena naselja na koja su dolazili sezonski sa stokom). O tim silnim poteškoćama koje su stanovnici imali s vodom pisali su u drugoj polovici 19. stoljeća i fra Petar Bakula i austrijski inženjer, arheolog i metereolog Philipp Ballif, o čemu će kasnije biti više riječi.

O župi Klobuk, kao i općenito o ljubuškom kraju, vezano barem za crkvenu povijest, do sada nije bilo nikakva opširnijeg rada niti je tko sustavno obrađivao crkvenu povijest ljubuškoga kraja. Stoga je ovdje bilo nužno obraditi ne samo prošlost samostalne župe Klobuk (od 1873. do danas), nego i crkvenu povijest čitave ljubuške krajine u starijim razdobljima. A kako o toj temi nema objavljenih radova, bilo je nužno pronaći i obraditi sve starije sačuvane izvještaje o katolicima u ljubuškom području, ali i pretražiti arhivsku građu, dosada uglavnom nekorištenu koja bi nam dala potrebne podatke vezane za navedenu tematiku, dakle kako za povijest stare župe Veljaci ili Ljubuški, tako za prošlost same župe Klobuk. Stoga navodim arhive koji su korišteni za ovaj rad, kao i arhivsku građu koja je bila temelj za izradu ovoga rada. Ugrubo navodim i popis objavljene arhivske građe kojom sam se služio, osobito vezano za starija razdoblja, a cjelokupan prikaz može se pronaći na kraju monografiju, u poglavlju „Izvori i literatura“.

Arhiv Biskupije u Mostaru

Brojna izvješća koja su župnici slali mostarsko-duvanjskim biskupima, a ne nalaze se u Arhivu Provincije, čuvaju se u Arhivu hercegovačkih biskupija u Mostaru. Građa nije složena po svescima ili registarskim kutijama nego po brojevima Urudžbenoga zapisnika pa će tako biti navođena i u ovoj monografiji.

Korišteni su dokumenti iz sljedećih godina…

Osim toga, veoma je vrijedne podatke ostavio mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić u svojem Dnevniku (Chronika biskupije, sv. I), u koji je bilježio podatke sa svojih pastoralnih pohoda pojedinim župama u hercegovačkim biskupijama, pa tako i župi Klobuk. Njegovu je praksu nastavio i njegov nasljednik dr. Petar Čule (imenovan biskupom 1942.), ali vrlo kratko jer je zbog ratnih neprilika jedva uspijevao pohađati područje svojih biskupija, a to mu je u potpunosti bilo onemogućeno pošto je 1946. bio po komunističkim vlastima osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu.

Najljepše zahvaljujem mons. dr. Ratku Periću, aktualnom biskupu, i don Anti Luburiću, kanecelaru, što su mi omogućili korištenje arhivske građe koja se čuva u Arhivu Biskupije u Mostaru.

Arhiv župe Klobuk

Od neprocjenjive je vrijednosti i arhiv župe Klobuk, i to ne primarno po spisima (dokumentima), koji su čuvaju tek od kraja 30-ih godina 20. stoljeća, a i takvi u veoma malom broju sve do 50-ih godina istoga stoljeća, nego neusporedivo više po župnim maticama i tri sveska Stanja duša, kao i po Kronici župe. Upravo su matice i stanje duša korišteni za izradu rodoslovlja obitelji koje žive na području župe (uz pomoć, dakako, još starijih matica koje su čuvaju u Župnom uredu Veljaci). Za potrebe ovoga rada prepisao sam u računalo podatke iz matica od 1873. do 1900. godine u svrhu izrade rodoslovlja pojedinih obitelji. Također su prepisani i temeljni podatci iz najstarijega Stanja duša, sv. I, čije je uređenje započelo oko 1900. godine.

Details

Uncategorised

Hits: 651

Klobuk je selo i katolička župa smještena na važnom prometnom pravcu Grude – Ljubuški. Ima desetak zaselaka i bitno je određena istoimenim brdom, po kojem je selo i dobilo ime. Štoviše, staro selo Klobuk i nalazilo se na brdu Klobuku, ne ispod njega, kao danas. Izvorni su klobučki zaseoci Borasi i Čuljci na brdu (u Borasima ima još koja obitelj, a Čuljci su posljednji put svoj zaselak napustili poslije potresa 1962. te preselili ispod brda, u zaselak Drače) te stara ili gornja Kapel Mahala, također na brdu, u pravcu Vitine. Odatle su Klobučani selili, najprije na svoje imanja u podnožju brda (Kapel Mahala uz cestu, Osoje, Dabrnja, Poljane, Pržine, Čuljkove Njive, Zastražnica), a onda dakako i u čitavi svijet, dok je zaselak Šiljevišta naseljen doseljenicima koji su tu desetljećima, možda i stoljećima prije imali samo povremena naselja, staje, a oni su izvorno iz Brotnja, Graba, Ružića ili Čerigaja. Tako je nastalo naselje koje danas nazivamo Klobukom: na brdu su ostali samo rijetki, niti deset kuća s obje strane brda, dok su ostala naselja neusporedivo bolje naseljena. Ne treba se tome čuditi, jer čovjek teži uvijek za ugodnijim načinom života, pogotovo za blizinom prometnica i općenito za zgodnijim pristupom svojim kućama.

Stanovništvo je stoljećima živjelo od poljoprivrede i stočarstva, a Šiljevišta i Borajna su i postali trajnim naseljima upravo kad su stočari koji su s raznih strana na tu visoravan dogonili svoju stoku sezonski postali stalnim stanovnicima toga mjesta. Ono što je fascinantno i što se može na prvi pogled uočiti jest nevjerojatna radna energija i ustrajnost starih Klobučana koji su svaku, ama baš svaku, pa i najmanju površinu s plodnom zemljom pretvorili u obradivu zemlju na kojoj su zasađeni vinogradi li druge poljoprovredne kulture. To je najreprezen-tativnije upravo na samome brdu Klobuku na kojem su napravljene stotine terasa s kamenim podzidama pa su potom te njivice desetljećima, možda i stoljećima obrađivane i korištene za dobivanje poljoprovrednih proizvoda. Upravo je nevjerojatno i teško zamislivo koliko je truda i vremena uloženo u izgradnju navedenih podzida, kao i koliko je kamena iskrčeno na brojnim drugim, dotada neplodnim površinama, kako bi se stvorila obradiva zemlja – da bi sve to, ili daleko najveći dio, u posljednjih tridesetak godina zaparslo, postalo zapušteno i nepotrebno potomcima onih koji su u sve to uložili neizmjerno puno truda i znoja.

I upravo tu dolazimo do temeljne odrednice sela i župe Klobuka, kao nažalost i većine drugih hercegovačkih sela: prekomjerno iseljavanje, kao i tragično mali natalitet i tako priraštaj stanovništva. Tako se u posljednja tri desetljeća stanovništvo Klobuka ustrajno smanjuje, mladih je sve manje u selu, djece također, brojni se niti žene ni udaju i ako se nastavi ovakav trend ne treba se čuditi da za sljedećih 30 godina u selu uopće i ne bude djece, nego samo starci. No ne treba gubiti nadu niti se predavati crnim prognozama. Bilo je vrijeme kad je u čitavom Klobuku živjelo samo desetak obitelji i 70-ak stanovnika (usp. popis biskupa Dragićevića iz 1742. godine), pa je onda 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća taj broj premašio 2000 duša. Danas ih je tek nešto više od 1000, ali to ne mora značiti da se u budućnosti ljudi opet neće radije opredjeljivati za selo nego za grad (kakav je opći trend u svijet, primjerice u Americi, gdje upravo bogatiji sloj ljudi po svaku cijenu želi živjeti na selu, u miru), da se neće opet posvećivati obitelji rado rađati djecu, kao i da gospodarska situacija neće biti neusporedivo bolja nego danas. Hoće li tomu biti tako, pokazat će budućnost.

Druga odrednica Klobuka (uz brdo istoga imena) je rijeka koja protječe kroz središte župe i zove se raznim imenima: Tihaljina, Mlade ili Trebižat. Stariji svijet u Klobuku jednostavno je naziva Rijeka ili, bolje, Rika, dok se u literaturi redovito navodi da se rijeka do Kavazbašina mosta u Klobuku naziva Tihaljina, od mosta Mlade, a kasnije Trebižat. Neposredno uz rijeku iz zemlje u Poljanama se pojavljuje jedinstveni fenomen zvan Klokun, jedan od najvećih izvora vode u europi koja izbija na površinu na jednoj livadi, dakle na ravnu tlu. Klokun je veoma kratak tok, teče svega kojih 70 metara i ulijeva se u rijeku Tihaljinu (Trebižat). Upravo to bogatstvo vode u Klobuku, kao i općenito u ljubuškom kraju, odličan je temelj za razvoj poljoprivrede, po čemu je čitavi kraj još donedavno obilovao, pa su brojni živjeli upravo od prodaje svojih poljoprivrednih proizvoda, prije svega povrća i voća. Rijeka Trebižat i izvor Klokun daju toliko izobilje vode da mogu ne samo dati dovoljno Klobuku, nego je 50-ih godina 20. stoljeća ispod Poljana sagrađen odvod vode, kanal, koji prolazi ispod brda, kroz Kapel Mahalu, Drače, sve do Vojnića i Šipovače te natapaju tamošnje plodno polje. Osobito dobro dođe Vojnićanima koji su danas najpoznatiji proizvođači kvalitetnog (i ranog) krumpira u čitavoj Hercegovini, a možda i u čitavoj državi.

Ta kombinacija brda kao zaštite, rijeke koja daje život, visoravni za ispašu stoke davala je mogućnoast života Klobučanima stijekom stoljeća. Upravo je to uvjetovalo i nagli porast broja stanovništva, osobito u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, što je dovelo i do osnutka nove župe pod imenom Klobuk. Ona se odcijepila od matične župe Veljaci 1873. godine i otada do danas živi svoj samostalni život. Ta je župe i temeljni predmet ovoga rada. Ona je u prvih 50 ili 70 godina imala veći obim, pa time i broj stanovnika: obuhvaćala je naime i današnju župu Šipovača-Vojnići. Zbog daljnjega rasta stanovništva župa se podijelila: najprije se selo Šipovača vratilo matici Veljaci, a potom 1939. odvojilo u samostalnu župu. Šipovači su 1943. dodijeljena i sela Vojnići, Vodice, Dole i Greda pa je tako nastala župa Šipovača-Vojnići u današnjim granicama. Istina, ta je župa već 1945. ostala bez vlastitoga župa, pa su pastoralnu skrb za nju preuzeli župnici susjednih župa Klobuka i Veljaka, sve dok župa opet 1957. nije dobila vlastitoga župnika.

Sjedište župe Klobuk od osnutka pa sve do 1943. bilo je u zaseoku Kapel Mahala (koji je i dobio ime po župnoj kući: zaselak u kojoj se nalazi kapela, to jest župna kuća). Podjela župa na Klobuk i Šipovaču-Vojniće uvjetovala je i premještaj središta župe. Naime, po odcjepljenju Šipovače-Vojnića župna je kuća ostala na samome kraju župe, a k tome i na tako skučenu položaju da nije bilo nikakve mogućnosti za eventualnu izgradnju župne crkve i drugih popratnih sadržaja. Teško je uistinu zamisliti gdje bi tu danas bio uređen parking i kako bi se riješilo pitanje pristupnih cesta.

Da bi se moglo pristupiti temeljitoj obradbi života smaostalne župe Klobuk, valjalo je najprije obraditi i pretpovijest župe, dakle matičnu župu Veljake kroz stoljeća. Valjalo je dakako obraditi i geografski položaj i temeljne povijesne odrednice čitavoga kraja, i ne samo u crkvenom pogledu, nego opće stanje kroz stoljeća. A da bi se shvatio život župe kao zajednice, valjalo je posebno detaljno obraditi stanovništvo Klobuka – jer župa je živa zajednica, sastavljena od vjernika, župljana. Obrađeno je tako kretanje stanovnišva, kao i plemena i rodovi koji tvore klobučko stanovništvo. Obrađeni su i pojedinci kaoji su na osobit način oblikovali život župne zajednice, ponajprije župnici i njihovi pomoćnici, kaoi svećenici i časne sestre rodom iz ove župe, ali i neke druge osobe koje su postale poznate daleko izvan Klobuka i Hercegovine. Dakako, nije se smjelo preskočiti niti najvažnije događaje koji su pratili i usmjeravali život zajednice – nerijetko teške trenutke kojih ovaj puk nikada nije bio pošteđen, ali i zajedničke akcije koje su oblikovale izgled sela kao takvoga, kao i grobalja u njegovim zaseocima te infrastrukturnih objekata.

Ipak je temeljni naglasak stavljen na crkvenu povijest i sadašnjost župe Klobuk, tako da je sigurno da bi se o ostalim segmentima života dalo napisati još puno toga, možda i zasebna monografija. Nadam se da će se netko u budućnosti prihvatiti i toga izazova…

A koliko se sve segmenata života jednoga kraja može obraditi svjedoče dvije moonografije Klobuku susjednih naselja. Tako su u monografiji Hardomilje – prošlost, ljudi i običaji (Hardomilje, 1998.; ur. J. Rupčić), obrađene sljedeće teme (uz one o povijesti kraja): Biljni i životinjski svijet, Rijeka Trebižat, Hardomiljski govor, Folklorna glazba, Narodna nošnja, Prehrana, Ženidbeni običaji u prošlosti, Pučke igre, Kultura i način življenja, Život u obitelji, Pučka vjerovanja, Mlinice, Graditeljstvo starog Hardomilja, Klačina, Oruđa i pribor u prošlosti, Običaji uz blagdane, Zanimanje stanovništva u prošlosti, Stočarstvo, Planištarenje, Kućna radinost, Radni običaji, Javne službe u selu (str. 59-222, 363-371, 423-471). A u monografiji Petra Šarca Radišići u riječi i slici (Zagreb, 2011.) obrađuju se sljedeće teme: vrste drveća i raslinja, livadno cvijeće, trave, samoniklo ljekovito i začinsko bilje, poljodjelstvo, stočarstvo, pčelarstvo, graditeljstvo ili kultura stanovanja, narodno ruho ili kultura odijevanja, uporabni predmeti u domaćinstvu, jezik ili radiški govor, narodni običaji, pjesme, glazbala (str. 33-95).