Tko je pak stanovao u Šiljevištima 1599. godine (naprijed navedeni popis župa i naselja samostana Zaostrog), teško je danas sa sigurnosti reći. O tome jednostavno nemamo nikakvih podataka. Vjerojatno vlaški stočari koji su tu boravili u ljetnoj sezoni napasajući svoja stada, kao uostalom i oni koji su puno kasnije, od sredine 19. stoljeća, počeli trajno naseljavati prostore na kojima su dotada boravili samo povremeno, sezonski. Nema pak nikakva dokaza da bi oni stočari s kraja 16. stoljeća imali ikakve veze s onima koji se tu počinju stalno naseljavati od sredine 19. stoljeća.
Samo ime naselja podsjeća na prezime Šiljeg (pogotovo u onome izvornom obliku Šiljegvišta) pa držim da je tako i dobilo ime: bilo je nekada posjed plemena Šiljeg. Prezime je rašireno sve do danas i vjerojatno je riječ o starome vlaškom plemenu koje je u Šiljevištima imalo svoja ljetna imanja koja su po njima dobila i ime. I sama imenica šiljeg preuzeta je iz stočarskog vokabulara i označava mladog ovna (6-12 mjeseci života). Kako se od sredine 18. stoljeća prezime Šiljeg više ne spominje u Hercegovini, a brojne obitelji s tim prezimenom žive u Vrgorcu i okolici, valja pretpostaviti da su i oni prebjegli s turskoga područja na mletačko tijekom Morejskog rata krajem 17. stoljeća. Tako ih početkom 18. stoljeća nalazimo u Novim Selima i Iskislima kod Vrgorskog jezera. Krajem 18. stoljeća Luka Šiljeg se, prema istraživanju Nikole Mandića, iz Iskisli preselio u Gabelu, gdje do danas žive njegovi potomci.Danas u Metkoviću živi 190 osoba s time prezimenom, brojni su i u Vrgoračkoj krajini, a u čitavoj Hrvatskoj ima ih oko 400.
U novije vrijeme, u sačuvanim matičnim knjigama, Šiljevišta se prvi put navode 1853. godine prilikom krštenja Stipana Muse, sina Križanova (MK III, 119, kartica). Otada se do 1900. godine kao mjesto krštenja navode 69 puta. Godinu kasnije (1854.) spominju se Šiljevišta i u Matici vjenčanih (II, 86, 52). Iz toga možemo zaključiti da se Šiljevišta opet počinju trajno naseljavati od sredine 19. stoljeća. Stalni stanovnici postaju oni koji su dotada desetljećima, možda i stoljećima, tu imali sezonska boravišta, staje u koje su dolazili u ljetno vrijeme radi ispaše svojih stada. Riječ je o Leskama, od kojih su nastali Barbarići i Bulići, iz Blatnice u Brotnju, Musama ili Musićima iz Rasna ili Čerigaja, Mikulićima iz Ružića (zapravo je moguće da su oni i davno prije živjeli u Šiljevištima i u Borajni, samo su pripadali župi Ružići!), Skokama i Grbavcima iz Graba. Napominjem da se u starim maticama uvijek navodi oblik Šiljevišta (pluralia tantum), nikada Šiljevište, što nedvojbeno potvrđuje da je to i ispravan oblik naziva sela (zaseoka).
Ne bi valjalo preskočiti ni činjenicu da se pojam Šiljevišta sve do Drugoga svjetskog rata protezao na širi prostor od samih današnjih Šiljevišta: obuhvaćao je i Čuljkove Njive, ali i čitavo područje s te strane rijeke, dakle i današnje zaseoke Poljane i Pržine. Tako je oko 1940. bilo predviđeno da se nova župa koja je trebala nastati podjelom stare župe Klobuk zove Šiljevišta i da obuhvaća područje s lijeve strane rijeke – makar je planirano da sjedište župe bude u Poljanama, na granici s Pržinama, gdje se župna kuća i crkva nalaze i danas.