Klobuk je selo i katolička župa smještena na važnom prometnom pravcu Grude – Ljubuški. Ima desetak zaselaka i bitno je određena istoimenim brdom, po kojem je selo i dobilo ime. Štoviše, staro selo Klobuk i nalazilo se na brdu Klobuku, ne ispod njega, kao danas. Izvorni su klobučki zaseoci Borasi i Čuljci na brdu (u Borasima ima još koja obitelj, a Čuljci su posljednji put svoj zaselak napustili poslije potresa 1962. te preselili ispod brda, u zaselak Drače) te stara ili gornja Kapel Mahala, također na brdu, u pravcu Vitine. Odatle su Klobučani selili, najprije na svoje imanja u podnožju brda (Kapel Mahala uz cestu, Osoje, Dabrnja, Poljane, Pržine, Čuljkove Njive, Zastražnica), a onda dakako i u čitavi svijet, dok je zaselak Šiljevišta naseljen doseljenicima koji su tu desetljećima, možda i stoljećima prije imali samo povremena naselja, staje, a oni su izvorno iz Brotnja, Graba, Ružića ili Čerigaja. Tako je nastalo naselje koje danas nazivamo Klobukom: na brdu su ostali samo rijetki, niti deset kuća s obje strane brda, dok su ostala naselja neusporedivo bolje naseljena. Ne treba se tome čuditi, jer čovjek teži uvijek za ugodnijim načinom života, pogotovo za blizinom prometnica i općenito za zgodnijim pristupom svojim kućama.
Stanovništvo je stoljećima živjelo od poljoprivrede i stočarstva, a Šiljevišta i Borajna su i postali trajnim naseljima upravo kad su stočari koji su s raznih strana na tu visoravan dogonili svoju stoku sezonski postali stalnim stanovnicima toga mjesta. Ono što je fascinantno i što se može na prvi pogled uočiti jest nevjerojatna radna energija i ustrajnost starih Klobučana koji su svaku, ama baš svaku, pa i najmanju površinu s plodnom zemljom pretvorili u obradivu zemlju na kojoj su zasađeni vinogradi li druge poljoprovredne kulture. To je najreprezen-tativnije upravo na samome brdu Klobuku na kojem su napravljene stotine terasa s kamenim podzidama pa su potom te njivice desetljećima, možda i stoljećima obrađivane i korištene za dobivanje poljoprovrednih proizvoda. Upravo je nevjerojatno i teško zamislivo koliko je truda i vremena uloženo u izgradnju navedenih podzida, kao i koliko je kamena iskrčeno na brojnim drugim, dotada neplodnim površinama, kako bi se stvorila obradiva zemlja – da bi sve to, ili daleko najveći dio, u posljednjih tridesetak godina zaparslo, postalo zapušteno i nepotrebno potomcima onih koji su u sve to uložili neizmjerno puno truda i znoja.
I upravo tu dolazimo do temeljne odrednice sela i župe Klobuka, kao nažalost i većine drugih hercegovačkih sela: prekomjerno iseljavanje, kao i tragično mali natalitet i tako priraštaj stanovništva. Tako se u posljednja tri desetljeća stanovništvo Klobuka ustrajno smanjuje, mladih je sve manje u selu, djece također, brojni se niti žene ni udaju i ako se nastavi ovakav trend ne treba se čuditi da za sljedećih 30 godina u selu uopće i ne bude djece, nego samo starci. No ne treba gubiti nadu niti se predavati crnim prognozama. Bilo je vrijeme kad je u čitavom Klobuku živjelo samo desetak obitelji i 70-ak stanovnika (usp. popis biskupa Dragićevića iz 1742. godine), pa je onda 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća taj broj premašio 2000 duša. Danas ih je tek nešto više od 1000, ali to ne mora značiti da se u budućnosti ljudi opet neće radije opredjeljivati za selo nego za grad (kakav je opći trend u svijet, primjerice u Americi, gdje upravo bogatiji sloj ljudi po svaku cijenu želi živjeti na selu, u miru), da se neće opet posvećivati obitelji rado rađati djecu, kao i da gospodarska situacija neće biti neusporedivo bolja nego danas. Hoće li tomu biti tako, pokazat će budućnost.
Druga odrednica Klobuka (uz brdo istoga imena) je rijeka koja protječe kroz središte župe i zove se raznim imenima: Tihaljina, Mlade ili Trebižat. Stariji svijet u Klobuku jednostavno je naziva Rijeka ili, bolje, Rika, dok se u literaturi redovito navodi da se rijeka do Kavazbašina mosta u Klobuku naziva Tihaljina, od mosta Mlade, a kasnije Trebižat. Neposredno uz rijeku iz zemlje u Poljanama se pojavljuje jedinstveni fenomen zvan Klokun, jedan od najvećih izvora vode u europi koja izbija na površinu na jednoj livadi, dakle na ravnu tlu. Klokun je veoma kratak tok, teče svega kojih 70 metara i ulijeva se u rijeku Tihaljinu (Trebižat). Upravo to bogatstvo vode u Klobuku, kao i općenito u ljubuškom kraju, odličan je temelj za razvoj poljoprivrede, po čemu je čitavi kraj još donedavno obilovao, pa su brojni živjeli upravo od prodaje svojih poljoprivrednih proizvoda, prije svega povrća i voća. Rijeka Trebižat i izvor Klokun daju toliko izobilje vode da mogu ne samo dati dovoljno Klobuku, nego je 50-ih godina 20. stoljeća ispod Poljana sagrađen odvod vode, kanal, koji prolazi ispod brda, kroz Kapel Mahalu, Drače, sve do Vojnića i Šipovače te natapaju tamošnje plodno polje. Osobito dobro dođe Vojnićanima koji su danas najpoznatiji proizvođači kvalitetnog (i ranog) krumpira u čitavoj Hercegovini, a možda i u čitavoj državi.
Ta kombinacija brda kao zaštite, rijeke koja daje život, visoravni za ispašu stoke davala je mogućnoast života Klobučanima stijekom stoljeća. Upravo je to uvjetovalo i nagli porast broja stanovništva, osobito u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, što je dovelo i do osnutka nove župe pod imenom Klobuk. Ona se odcijepila od matične župe Veljaci 1873. godine i otada do danas živi svoj samostalni život. Ta je župe i temeljni predmet ovoga rada. Ona je u prvih 50 ili 70 godina imala veći obim, pa time i broj stanovnika: obuhvaćala je naime i današnju župu Šipovača-Vojnići. Zbog daljnjega rasta stanovništva župa se podijelila: najprije se selo Šipovača vratilo matici Veljaci, a potom 1939. odvojilo u samostalnu župu. Šipovači su 1943. dodijeljena i sela Vojnići, Vodice, Dole i Greda pa je tako nastala župa Šipovača-Vojnići u današnjim granicama. Istina, ta je župa već 1945. ostala bez vlastitoga župa, pa su pastoralnu skrb za nju preuzeli župnici susjednih župa Klobuka i Veljaka, sve dok župa opet 1957. nije dobila vlastitoga župnika.
Sjedište župe Klobuk od osnutka pa sve do 1943. bilo je u zaseoku Kapel Mahala (koji je i dobio ime po župnoj kući: zaselak u kojoj se nalazi kapela, to jest župna kuća). Podjela župa na Klobuk i Šipovaču-Vojniće uvjetovala je i premještaj središta župe. Naime, po odcjepljenju Šipovače-Vojnića župna je kuća ostala na samome kraju župe, a k tome i na tako skučenu položaju da nije bilo nikakve mogućnosti za eventualnu izgradnju župne crkve i drugih popratnih sadržaja. Teško je uistinu zamisliti gdje bi tu danas bio uređen parking i kako bi se riješilo pitanje pristupnih cesta.
Da bi se moglo pristupiti temeljitoj obradbi života smaostalne župe Klobuk, valjalo je najprije obraditi i pretpovijest župe, dakle matičnu župu Veljake kroz stoljeća. Valjalo je dakako obraditi i geografski položaj i temeljne povijesne odrednice čitavoga kraja, i ne samo u crkvenom pogledu, nego opće stanje kroz stoljeća. A da bi se shvatio život župe kao zajednice, valjalo je posebno detaljno obraditi stanovništvo Klobuka – jer župa je živa zajednica, sastavljena od vjernika, župljana. Obrađeno je tako kretanje stanovnišva, kao i plemena i rodovi koji tvore klobučko stanovništvo. Obrađeni su i pojedinci kaoji su na osobit način oblikovali život župne zajednice, ponajprije župnici i njihovi pomoćnici, kaoi svećenici i časne sestre rodom iz ove župe, ali i neke druge osobe koje su postale poznate daleko izvan Klobuka i Hercegovine. Dakako, nije se smjelo preskočiti niti najvažnije događaje koji su pratili i usmjeravali život zajednice – nerijetko teške trenutke kojih ovaj puk nikada nije bio pošteđen, ali i zajedničke akcije koje su oblikovale izgled sela kao takvoga, kao i grobalja u njegovim zaseocima te infrastrukturnih objekata.
Ipak je temeljni naglasak stavljen na crkvenu povijest i sadašnjost župe Klobuk, tako da je sigurno da bi se o ostalim segmentima života dalo napisati još puno toga, možda i zasebna monografija. Nadam se da će se netko u budućnosti prihvatiti i toga izazova…
A koliko se sve segmenata života jednoga kraja može obraditi svjedoče dvije moonografije Klobuku susjednih naselja. Tako su u monografiji Hardomilje – prošlost, ljudi i običaji (Hardomilje, 1998.; ur. J. Rupčić), obrađene sljedeće teme (uz one o povijesti kraja): Biljni i životinjski svijet, Rijeka Trebižat, Hardomiljski govor, Folklorna glazba, Narodna nošnja, Prehrana, Ženidbeni običaji u prošlosti, Pučke igre, Kultura i način življenja, Život u obitelji, Pučka vjerovanja, Mlinice, Graditeljstvo starog Hardomilja, Klačina, Oruđa i pribor u prošlosti, Običaji uz blagdane, Zanimanje stanovništva u prošlosti, Stočarstvo, Planištarenje, Kućna radinost, Radni običaji, Javne službe u selu (str. 59-222, 363-371, 423-471). A u monografiji Petra Šarca Radišići u riječi i slici (Zagreb, 2011.) obrađuju se sljedeće teme: vrste drveća i raslinja, livadno cvijeće, trave, samoniklo ljekovito i začinsko bilje, poljodjelstvo, stočarstvo, pčelarstvo, graditeljstvo ili kultura stanovanja, narodno ruho ili kultura odijevanja, uporabni predmeti u domaćinstvu, jezik ili radiški govor, narodni običaji, pjesme, glazbala (str. 33-95).