Danas je moguće prilično sigurno rekonstruirati kretanje stanovništva na brdu – starome Klobuku. U 18. stoljeću i vjerojatno u gotovo čitavoj prvoj polovici 19. stoljeća na brdu žive svi Klobučani. Odatle, iz gornje ili stare Kapel Mahale, odseljavaju najprije potomci najbrojnijega klobučkog plemena Vukojevića, od kojega su nastali Petrovići, Šimunovići, Međugorci, Antići, Pezići i Madunovići, čini se već do polovice 19. stoljeća (jer ih u trenutku osamostaljenja župe Klobuk 1873. tu više ne nalazimo). Godine 1875., kada se u matičnim knjigama prvi put izrijekom navodi zaselak Brdo (I, 11, 63), pa do 1900. na Brdu žive još Čuljci i Artukovići, koji su također nastali od Čuljaka, na jednoj strani nevelike zaravni (iznad današnjeg odašiljača) te Borasi na drugoj strani te zaravni (gdje žive do danas, iako samo još u tri kuće). Tu 1875. živi i jedna obitelj Tolj. U desetljećima koja su slijedila s Brda su odselile i brojne druge obitelji Čuljaka, Artukovića i Borasa, a konačno su svi odselili poslije snažnoga potresa 1962. koji je preplašio i rastjerao i posljednje stanovnike Brda (osim Borasa i jedne obitelji Artukovića), koji su se spustili u Drače, odmah ispod staroga naselja na Brdu.
Danas gotovo izgleda nestvarno da su ljudi živjeli na brdu dok još nije bilo nikakve ceste nego samo kozje staze, da su svoje pokojnike nosili pješice, na ramenima, bilo na jednu stranu (Crkvina, iz Kapel Mahale), bilo na drugu, u Vojniće (Gračine, iz Čuljaka i s Brda), da su morali na ramenima ili magaradi iznijeti građevni materijal za izgradnju svojih kuća ili štala… Danas samo još nekoliko praznih i napuštenih kuća svjedoči o životu koji je još do prije pedesetak godina, a pogotovo u starijim razdobljima, bujao na toj zaravni ispod samoga vrha Klobuka, a pogotovo u staroj ili gornjoj Kapel Mahali.