Details

Uncategorised

Hits: 533

Tko je pak stanovao u Šiljevištima 1599. godine (naprijed navedeni popis župa i naselja samostana Zaostrog), teško je danas sa sigurnosti reći. O tome jednostavno nemamo nikakvih podataka. Vjerojatno vlaški stočari koji su tu boravili u ljetnoj sezoni napasajući svoja stada, kao uostalom i oni koji su puno kasnije, od sredine 19. stoljeća, počeli trajno naseljavati prostore na kojima su dotada boravili samo povremeno, sezonski. Nema pak nikakva dokaza da bi oni stočari s kraja 16. stoljeća imali ikakve veze s onima koji se tu počinju stalno naseljavati od sredine 19. stoljeća.

Samo ime naselja podsjeća na prezime Šiljeg (pogotovo u onome izvornom obliku Šiljegvišta) pa držim da je tako i dobilo ime: bilo je nekada posjed plemena Šiljeg. Prezime je rašireno sve do danas i vjerojatno je riječ o starome vlaškom plemenu koje je u Šiljevištima imalo svoja ljetna imanja koja su po njima dobila i ime. I sama imenica šiljeg preuzeta je iz stočarskog vokabulara i označava mladog ovna (6-12 mjeseci života). Kako se od sredine 18. stoljeća prezime Šiljeg više ne spominje u Hercegovini, a brojne obitelji s tim prezimenom žive u Vrgorcu i okolici, valja pretpostaviti da su i oni prebjegli s turskoga područja na mletačko tijekom Morejskog rata krajem 17. stoljeća. Tako ih početkom 18. stoljeća nalazimo u Novim Selima i Iskislima kod Vrgorskog jezera. Krajem 18. stoljeća Luka Šiljeg se, prema istraživanju Nikole Mandića, iz Iskisli preselio u Gabelu, gdje do danas žive njegovi potomci.Danas u Metkoviću živi 190 osoba s time prezimenom, brojni su i u Vrgoračkoj krajini, a u čitavoj Hrvatskoj ima ih oko 400.

U novije vrijeme, u sačuvanim matičnim knjigama, Šiljevišta se prvi put navode 1853. godine prilikom krštenja Stipana Muse, sina Križanova (MK III, 119, kartica). Otada se do 1900. godine kao mjesto krštenja navode 69 puta. Godinu kasnije (1854.) spominju se Šiljevišta i u Matici vjenčanih (II, 86, 52). Iz toga možemo zaključiti da se Šiljevišta opet počinju trajno naseljavati od sredine 19. stoljeća. Stalni stanovnici postaju oni koji su dotada desetljećima, možda i stoljećima, tu imali sezonska boravišta, staje u koje su dolazili u ljetno vrijeme radi ispaše svojih stada. Riječ je o Leskama, od kojih su nastali Barbarići i Bulići, iz Blatnice u Brotnju, Musama ili Musićima iz Rasna ili Čerigaja, Mikulićima iz Ružića (zapravo je moguće da su oni i davno prije živjeli u Šiljevištima i u Borajni, samo su pripadali župi Ružići!), Skokama i Grbavcima iz Graba. Napominjem da se u starim maticama uvijek navodi oblik Šiljevišta (pluralia tantum), nikada Šiljevište, što nedvojbeno potvrđuje da je to i ispravan oblik naziva sela (zaseoka).

Ne bi valjalo preskočiti ni činjenicu da se pojam Šiljevišta sve do Drugoga svjetskog rata protezao na širi prostor od samih današnjih Šiljevišta: obuhvaćao je i Čuljkove Njive, ali i čitavo područje s te strane rijeke, dakle i današnje zaseoke Poljane i Pržine. Tako je oko 1940. bilo predviđeno da se nova župa koja je trebala nastati podjelom stare župe Klobuk zove Šiljevišta i da obuhvaća područje s lijeve strane rijeke – makar je planirano da sjedište župe bude u Poljanama, na granici s Pržinama, gdje se župna kuća i crkva nalaze i danas.

Details

Uncategorised

Hits: 1592

{gallery}images/crkva{/gallery}

Details

Uncategorised

Hits: 586

Klobuk je veliko selo u ljubuškoj općini, danas veliko po površini, ali nažalost sa sve manje stanovnika. Tvori zapadnu granicu općine Ljubuški te graniči sa selima Tihaljinom i Ružićima koja pripadaju općini Grude. Više je nego zanimljivo da se Klobučani i ne osjećaju baš Nahijanima (Nahija – ljubuško područje), makar već stoljećima i u administrativnom i u crkvenom pogledu pripadaju Ljubuškome, nego više Bekijom (grudsko područje), makar službeno s tim prostorom nemaju ništa zajedničko već stoljećima. Većina će reći da su oni granica između Nahije i Bekije, da nisu ni jedno ni drugo, ili su pak i jedno i drugo, dok će neki opet izrijekom potvrditi da su oni Bekijani, a ne Nahijani. Čak se navodi i neka čudna granica između Nahije i Bekije: potočina Banja koja protječe između sela Vojnići i Šipovača, pri čemu bi Vojnići bili zadnje mjesto u Bekiji, a Šipovača prvo u Nahiji. Čini se uistinu da su po običajima i narodnim nošnjama Klobučani bliskiji s Bekijom nego s Nahijom, ali držim da bi se o ovome fenomenu trebala provesti detaljnija istraživanja. Možda bi se taj osjećaj pripadnosti Nahiji mogao povezati sa starim turskim uređenjm područja, prema kojemu se Ljubuška nahija protezala od Cvrkića strane iznad Grabova Vrila do mosta na rijeci Studenčici u Studencima, ali u koju nisu spadala sela Klobuk, Vojnići, Vodice, Dole i Grada, nego su pripadali bekijskom području. Anđelko Mijatović takav ustroj veže uz 1477. godinu, naposredno po turskom osvojenju Ljubuškog.

Ono što bitno određuje ljubuški prostor i razlikuje ga u bitnome od najvećega dijela ostale (zapadne) Hercegovine jest preobilje vode. Kroz sredinu polja protječe rijeka Trebižat koja omogućuje uzgoj svih mogućih kultura, ali tu su još i manje rijeke ili potoci kao što je Vrioštica, Studenčica ili vrela kao što su Klokun, Grabovo vrilo, Vakuf, Kajtazovina i Vrelo (tri posljednja u Studencima) i brojna druga, primjerice na brdu Klobuku, koja daju mogućnost života ne samo poljoporivrednim kulturama, nego i čovjeku i životinjama. Brojna druga hercegovačka područja ne mogu ni sanjati o tolikome izobilju vode kojom se ljubuško područje „razbacuje“, pogotovo Brotnjo i Posušje, ali i dobar dio širokobriješke općine. S druge pak strane to izobilje nije imalo samo pozitivnu stranu, nego sve do kraja 19. stoljeća redovito više negativnu: budući da polje nije bilo meliorirano, vode su plavile velike površine i onemogućavale pravilnu obradu polja, bilo da je riječ o sjetvi, bilo o žetvi te nerijetko stanovništvo dovodilo na rub gladi; k tome, voda koja bi poplavila velike površine i tako ostajala do kasnoga proljeća i nadolaska vrućina pospješivala je množenje komaraca koji su u vrijeme kada lijekova niti preventive nije bilo donosili bolesti i na ljude i na životinje i uz česte poplave bili glavnim razlogom što se područje veoma sporo naseljavalo i što je stanovništvo bježalo što dalje od polja. Upravo je Klobuk klasičan primjer kako su ljudi živjeli na brdu, a ne u polju: stari Klobučani živjeli su naime na samome brdu Klobuku (današnji zaselak Brdo i još veći, danas napušteni, zaselak iznad današnjih Drača, u kojem su živjeli Čuljci i Artukovići, te „stara“ Kapel Mahala u brdu), odakle su se kasnije širili na sve strane: najprije u „donju“ Kapel Mahalu, a odatle na stoljećima nenaseljena imanja i s jedne i s druge strane rijeke: Osoje i Dabrnja te Poljane, Pržine, Čuljkove Njive i kasnije u Zastražnicu (jedino su Šiljevišta naselili došljaci iz daljih sela, iz Brotnja i nekih drugih, koji su do stalnoga naseljenja od sredine 19. stoljeća tu imali povremena naselja na koja su dolazili sezonski sa stokom). O tim silnim poteškoćama koje su stanovnici imali s vodom pisali su u drugoj polovici 19. stoljeća i fra Petar Bakula i austrijski inženjer, arheolog i metereolog Philipp Ballif, o čemu će kasnije biti više riječi.

O župi Klobuk, kao i općenito o ljubuškom kraju, vezano barem za crkvenu povijest, do sada nije bilo nikakva opširnijeg rada niti je tko sustavno obrađivao crkvenu povijest ljubuškoga kraja. Stoga je ovdje bilo nužno obraditi ne samo prošlost samostalne župe Klobuk (od 1873. do danas), nego i crkvenu povijest čitave ljubuške krajine u starijim razdobljima. A kako o toj temi nema objavljenih radova, bilo je nužno pronaći i obraditi sve starije sačuvane izvještaje o katolicima u ljubuškom području, ali i pretražiti arhivsku građu, dosada uglavnom nekorištenu koja bi nam dala potrebne podatke vezane za navedenu tematiku, dakle kako za povijest stare župe Veljaci ili Ljubuški, tako za prošlost same župe Klobuk. Stoga navodim arhive koji su korišteni za ovaj rad, kao i arhivsku građu koja je bila temelj za izradu ovoga rada. Ugrubo navodim i popis objavljene arhivske građe kojom sam se služio, osobito vezano za starija razdoblja, a cjelokupan prikaz može se pronaći na kraju monografiju, u poglavlju „Izvori i literatura“.

Arhiv Biskupije u Mostaru

Brojna izvješća koja su župnici slali mostarsko-duvanjskim biskupima, a ne nalaze se u Arhivu Provincije, čuvaju se u Arhivu hercegovačkih biskupija u Mostaru. Građa nije složena po svescima ili registarskim kutijama nego po brojevima Urudžbenoga zapisnika pa će tako biti navođena i u ovoj monografiji.

Korišteni su dokumenti iz sljedećih godina…

Osim toga, veoma je vrijedne podatke ostavio mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić u svojem Dnevniku (Chronika biskupije, sv. I), u koji je bilježio podatke sa svojih pastoralnih pohoda pojedinim župama u hercegovačkim biskupijama, pa tako i župi Klobuk. Njegovu je praksu nastavio i njegov nasljednik dr. Petar Čule (imenovan biskupom 1942.), ali vrlo kratko jer je zbog ratnih neprilika jedva uspijevao pohađati područje svojih biskupija, a to mu je u potpunosti bilo onemogućeno pošto je 1946. bio po komunističkim vlastima osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu.

Najljepše zahvaljujem mons. dr. Ratku Periću, aktualnom biskupu, i don Anti Luburiću, kanecelaru, što su mi omogućili korištenje arhivske građe koja se čuva u Arhivu Biskupije u Mostaru.

Arhiv župe Klobuk

Od neprocjenjive je vrijednosti i arhiv župe Klobuk, i to ne primarno po spisima (dokumentima), koji su čuvaju tek od kraja 30-ih godina 20. stoljeća, a i takvi u veoma malom broju sve do 50-ih godina istoga stoljeća, nego neusporedivo više po župnim maticama i tri sveska Stanja duša, kao i po Kronici župe. Upravo su matice i stanje duša korišteni za izradu rodoslovlja obitelji koje žive na području župe (uz pomoć, dakako, još starijih matica koje su čuvaju u Župnom uredu Veljaci). Za potrebe ovoga rada prepisao sam u računalo podatke iz matica od 1873. do 1900. godine u svrhu izrade rodoslovlja pojedinih obitelji. Također su prepisani i temeljni podatci iz najstarijega Stanja duša, sv. I, čije je uređenje započelo oko 1900. godine.